U enciklici SPE SALVI premalo nade

Dosada su mnoge papinske enciklike u Hrvatskoj prošle neopaženo. Kako stoji stvar sa drugom enciklikom pape Benedikta XVI - SPE SALVI? Čini se da je ona vrlo malo razglašena čak i od strane vjerskih medija. Enciklika SPE SALVI, u svakom slučaju, zaslužuje više pažnje a pogotovo više kritičkih osvrta. Čini se da je u Hrvatskoj premalo i jednog i drugog. Mi ćemo se ovom prilikom osvrnuti kritički naglašavajući tek neke aspekte. Nadamo se da ovo neće biti jedini kritički osvrt na najnoviju papinu encikliku koja je, kako se čini, već pala u zaborav.
Druga Benediktova enciklika Spe salvi kao i prva Deus caritas est, kompleksna je i zahtijeva daleko više promišljanja. Govoreći o njenim pozitivnim aspektima podcrtavamo osobito one dijelove koji govore o odnosu vjere i nade, granicama progresa, profinjenosti ljudskog razuma, ulozi nade u preobrazbi vjerničkog života, u razboritom shvaćanju da se ne može previše očekivati od znanosti te o ulozi molitve (ako me više nitko ne sluša, Bog me ipak sluša...s Bogom mogu uvijek razgovarati). ALi kada, od broja 16. pa dalje, enciklika raspravlja o odnosu kršćanske vjere/nade sa modernim svijetom, onda izbija tradicionalni stav Ratzingera označen teškom kritikom upućenom velikim misaonim strujama i političkim pokretima koji su se razvili unutar zadnja dva stoljeća, u Europi.Pod osudom je iluminizam, marksizam, vjera ograničena na znanost te modernost uopće. Sve te struje, prema papinom mišljenju, imaju zajedničko jedno: negiranje Transcendentnog, što je za posljedicu imalo izazivanje strahovitih drama. Ovakva nam se interpretacija čini previše jednostavna i neprihvatljiva.
Zar sve zlo ovoga svijeta, uključivši ratove od IV do XVII st. između kršćanskih naroda ili naroda različitih vjera (muslimani - kršćani) uistinu dolazi od modernosti koja se smatra grešnom? Ratzinger izbjegava, kad je riječ o odgovornosti kršćana izreći 'mea culpa' zbog prolivene krvi u ime Boga što se prolijevala u Europi koja se smatrala kršćanskom.
Nadalje, enciklici nedostaje planetarna perspektiva. Ne govori se ništa o Islamu, o zemljama koje su pretrpjele kolonijalizaciju, nema produbljene analize neoliberalizma, istinskog sistema, koji danas negira Boga, polažući vjeru jedino u idol novca. Kada su papine misli koncentrirane na Europu, ne spominju se zla uzrokovana nacizmom te različitim izrazima nacionalizma koji je u XX st. proizveo lažne nade instrumentalizirajući Boga te izazvavši dva velika svjetska konflikta.
Niti u jednom slučaju papa ne citira II. vatikanski sabor. Ova šutnja pokazuje teološku i biblijsku distancu između enciklike i konstitucije Gaudium et spes koja je na svijet gledala pozitivnim očima.
Tema kršćanske nade, koju je sam papa izabrao, trebala je biti prilika za jedan odvažni govor, kritičan, samokritičan i ekumenski otvoren. Ali to, nažalost, nije bila. Tim više što je riječ nada toliko očekivana od strane čovječanstva koje se, na početku trećeg tisućljeća, nalazi nasuprot tolikih neriješenih problema i velikom dezorijentacijom.